Zuzi shop: Kako je Mirjana Vulić Šaldić stvorila najbolji antikvarijat i nezavisnu knjižaru u Hrvatskoj

Kvartovski antikvarijat očito je rado posjećeno mjesto u Španskom, a svojim posjetiteljima, osim u uživanju u listanju knjiga, nudi i kavu i maleni stolić ispred gdje se može boraviti i čitati, ili samo sjediti i razmjenjivati informacije o knjigama.

Dakle, riječ je o mjestu na koje se rado dolazi, ne samo zbog kupovine. Pregledne i označene police (u jednoj prostoriji je antikvarijat, u drugoj knjižara) nude zanimljiv odabir literature, ponekad i ono što druge knjižare i ne nude, barem ne istaknuto, poput ‘ljubića’ i erotske literature.

Informirani prodavači i odličan web-portal koji nudi online kupnju s preporukama, kategorijama i izdvojenom ponudom, čini Zuzi shop zaista ugodnim mjesto za zaljubljenike u knjige. U kvartu koji su preplavili veliki šoping-centri Zuzi je malena oaza mira i čitateljskog užitka.

Ovako piše u obrazloženju povjerenstva Ministarstva kulture koje je, vođeno elektroničkim glasovima čitatelja i posjetitelja, obišlo knjižare što su se natjecale, pa odlučilo da je najbolji antikvarijat i samostalna knjižara u Hrvatskoj u 2023. godini Zuzi shop.

A kad tako piše, onda nam je i potegnuti do Španskog, zagrebačkog kvarta u zapadnom dijelu grada do kojeg iz centra putovati treba. Onima što su željni knjige to očito nije problem, dapače. Kako bi i bio kad se tu s vrata doslovno ulazi u carstvo knjiga. Kako bi bilo kad se tu ama ništa ne čini slučajno.

– Joj, nije. Nije, nije – smije se naša ‘domaćica’ Mirjana Vulić Šaldić dok po policama traži kupcu traženu knjigu.

Više od novca i zarade

Dok je Mirjana knjigu tražila, mi smo pitali kupca navraća li često. U novine nije htio imenom, ali nam je rekao da je stalni kupac i da mu je s ruke navratiti kad već stanuje u Svetoj Nedjelji. Iz Svete Nedjelje ravno u Zuzi.

– I je li stalni kupac otišao zadovoljan kući? – pitamo Mirjanu.

– Je. Tom smo kupcu našli knjigu koju je 20 godina tražio. Bio je jako sretna i sad je naš stalni kupac – na to će Mirjana.

Ne sjeća se ona imena knjige, ali se sjeća da je govorila o Domovinskom ratu.

– Znači, tako vi ‘kupujete’ mušterije, nađete im knjigu koju im nitko drugi ne može naći – velimo.

Smješka se na to Mirjana, pa otkriva recept.

– To vam je ljubav, Siniša. Bitno je da se kupac, kada dođe, osjeća kao kod kuće – pojašnjava Mirjana.

A to kada ona i njen suprug Ramiz Šaldić nađu kupcu knjigu koju je 40 godina tražio, to vrijedi puno više od novca i zarade.

– Taj osmijeh na čovjekovom licu, to se ne može platiti – kaže Mirjana.

Osmijeh zadovoljna kupca, posjetitelja i ljubav Mirjanina za knjige i za ljude. Doći ćemo mi i na to, ma valja prije toga razjasniti nešto drugo.

– Vidim ja da ste me posjeli uz knjige koje starija publika voli čitati – velimo okruženi knjigama povijesne tematike.

– Ha, ha, ha, ha. Istina je – nasmijala se na to grohotom Mirjana.

Dade se, veli, one što navraćaju podijeliti u tri kategorije.

– Imate mlade koji su jako puno usmjereni na književnost, na što sam jako ponosna. Imate čitalačku publiku srednjih godina, recimo od 30 do 50, koji jako vole beletristiku, znači krimići, ljubići, fantasy, novitete reklo bi se.

I Imate stariju čitalačku publiku, ljude koji su oduševljeni poviješću: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Domovinski rat. To je probrana publika, kupci koji vole popričati o knjizi, vole da im nešto preporučite, oni koji će vam uvijek donijeti neku sitnicu. To su posebni kupci – kazuje Mirjana.

Novinaru se sve čini tu i jasno i logično da ovi srednje mladi poput njega zapravo samo bježe od stvarnosti.

– Nego, čujem da od tih povijesnih knjiga odmah nađu kupca one s vrijednim autogramima, da je ona koju je potpisao prvi hrvatski predsjednik planula odmah – pitamo.

– O da. Tu smo za jako puno novaca prodali. To je kolekcionarstvo, to kupuju oni koji žele imati potpis i gotovo. Okrenut će zbog toga i nebo i zemlju – kaže Mirjana.

Ne žale vremena

Mirjana i njen suprug ne žale vremena da izađu kupcima u susret kad god mogu. Danas se sve to čini jednostavno, no počeci su, kaže, bili jako teški.

– Znalo je biti dana kad nije nego jedan čovjek ušao u knjižaru. Tad sam sama radila i trudila se da i taj jedan osjeti moju ljubav, da osjeti da ću se pobrinuti za njega, da osjeti da mi je bitan, da sve to osjeti i da se vrati.

Imate ljude koji radije dođu do nas i kupe knjigu nego da odu u knjižaru, zato jer se ovdje osjećaju dobrodošlo. Mogu popiti kavu, mogu sjesti i odmoriti se, mogu prolistati knjigu, mogu popričati s nama. Uvijek smo tu za njih i vjerujem da su to osjetili – priča Mirjana.

I na laže ništa, jer ne laže osjećaj u novinara. Nije to kao kad zaroni on glavu pod haubu automobila, pa osjeća na potiljku poglede ‘dobrih’ susjeda koji kuže da pojma o motoru nema. Ovdje tog straha nema. Ovdje vas nitko neće osuđivati sve i da pojma o književnosti nemate.

– To i je čar malih knjižara. U našem poslu jako je bitno potruditi se oko kupca. Bitno je to u svakom poslu, pogotovo u trgovini.

Bitno je to da nudite nešto po čemu ćete se razlikovati od drugih, da čovjek ciljano dolazi zbog vas pa makar da ste i malo skuplji od drugih – ne dvoji Mirjana.

Nego, Špansko. Na prvu čini se da je sve što je daleko od centra zapravo loša lokacija za trgovinu, za knjigu. No, s druge strane, Špansko broji poprilično stanovnika. A ima i treće.

– Špansko je jako dobro prometno povezano. Iz svih djelova grada nam ljudi dolaze, a vikendima čak i Slovenci kojima je gušt doći subotom, cijeli dan provesti ovdje, pregledati sve, a onda možda i kupiti nešto.

Da i ne kupe ništa, nema veze, došli su s namjerom da vide knjižaru, da je pogledaju i možda nađu neke stvari koje drugdje naći ne mogu. Usudila bih se reći da smo na super lokaciji – kaže Mirjana.

Slovenci!? Što li od žanra oni samo najviše vole i traže!?

– Biblije! Imamo knjige na slovenskom jeziku, imamo neka starija izdanja kojih kod njih više nema, ali u zadnje vrijeme sam puno Biblija prodala Slovencima – priznaje Mirjana.

Biblija i Kuran

Bome, skoro da bi se reklo da Slovenci očito znaju nešto što mi ne znamo. A opet, pravo zbori Mirjana kada podsjeća kako se na Interliberu u pravilu proda najviše Biblija i Kurana. Možda je i veće iznenađenje to da je papir i dalje in, svim ekranima usprkos.

Mirjana je jedinica i prekretnica u njenom životu se dogodila nakon smrti njene mame.

– Dala sam otkaz na poslu i rekla sam: »Pokušat’ ću!« Nemam što izgubiti. Znam trgovinu, imam iskustvo, ne može se ništa loše dogoditi.

Krenula sam s webom, a onda su me moji kupci nagovorili da otvorim antikvarijat. Jer, nije isto kad se knjiga proda preko weba i kad možete uživo s čovjekom razmijeniti informacije – kaže Mirjana.

Pa je to i učinila, otvorila antikvarijat, da bi nakon nekih godinu i pol dana stigla nova molba posjetitelja, kvartovskog svijeta prije svih.

– Molili su me da nabavim i nove knjige. Imate onih kojima smeta rabljena knjiga, ne žele je dirati, hoće novu. Pa smo otvorili i novi dio, proširili se, tako da sada imamo i rabljene i nove knjige – pojašnjava Mirjana.

Ničeg, priznaje, ne bi bilo da supruga i njegove podrške nema.

– On mi je bio najveća potpora. Kad sam razmišljala što i kako dalje, on je bio onaj okidač, on je bio uz mene cijelo vrijeme – ističe Mirjana.

Pouke Malog princa

Mirjana se čak požaliti neće ni na posvemašnju birokraciju, jamačno komplicirane pute što vode u poduzetničke vode. Štoviše, svakom će preporučiti da poput nje pohodi besplatna predavanja u Plavom uredu, u zagrebačkom inovacijskom centru.

Ta su je predavanja, veli, napumpala samopouzdanjem, učinila da se osjeća sigurnije, taman da lakše otvori Zuzi shop. A to koliko je sve odradila kako valja ilustrira činjenica da su je kao primjer dobre suradnje na svoje internetske stranice stavile i Državne nekretnine. Nekretnine. Prostora nikada dosta, jer knjiga je tu na tisuće.

– 48.000 – smješka se Mirjana.

– A gdje je onih par tisuća knjiga iz vaše biblioteke – pitamo.

– Na sigurnom (smijeh). Moja biblioteka vam broji preko 7.000 knjiga. Ja sam stvarno jako veliki fan – priznaje Mirjana.

Kao djevojčica je, veli, jako voljela čitati sve što je napisala Zagorka. Kaže kako ju je pročitala jedno deset puta i ne sumnja uopće da će i opet barem još toliko za svoga života.

– Ne biste vjerovali kako istu knjigu, kada je čitate u različitom periodu života, totalno drukčije doživite. Nekada mi je to, kao djevojčici, i mama govorila.

Mislila sam da ne priča istinu, ali sad sam se uvjerila da je imala pravo. A drugo što je nama kao Zuzi shopu jako bitno je »Mali princ«.

»Mali princ« je ono što mi je dalo snagu, što mi je velika nit vodilja u životu. Smatram da bi »Malog princa« svi trebali pročitati. Tad bi totalno drukčije razmišljali i o svijetu, i o životu, i o svemu – ističe Mirjana.

I da, ‘Zuzići’, veli Mirjana, skupljaju »Maloga princa«, njegova izdanja na svim jezicima.

– Na 168 jezika je preveden i trenutno ih imamo oko 100. Ako bude sve ok, nadam se da ćemo ove godine na Interliberu imati sve i da ćemo napraviti malu izložbu – otkriva Mirjana.

Samo, koje se rečenice iz »Malog princa« najradije sjeti, uhvati kad je potreba!?

– Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo – kazuje Mirjana.

Nije se s tim teško složiti, srcem se uistinu jedino dobro vidi. Ma, zna novinar štogod katkad i krivo pretpostaviti.

– Znači, vi ste jedna od onih koji podcrtavaju mudre misli u knjigama – rekosmo joj.

– Ne. To ne volim. Baš sam veliki protivnik toga. Pogotovo kad naiđete na neku jako staru knjigu, a ona podcrtana – rezolutno će Mirjana.

Antikvarski biser

Eto nas na čas na terenu one najrubrike. Recimo, koja je najstarija knjiga u antikvarijatu? Mirjana veli da je to Misal iz 1600. i neke godine, a za vrat mu puše malo mlađa Biblija pisana na danskom jeziku.

E da, na danskom, jer kad je potraga za knjigama u pitanju, ide se kojekuda. A kad se otkupi čija biblioteka, ili kad naleti tko voljan prodati svoje knjige, zna Mirjana na prvo viđenje krije li se među starim knjigama neki antikvarski biser.

U konkurenciji za laskavu titulu bile su 33 knjižare iz 11 hrvatskih gradova. Publika je birala najbolje, više od 11.000 elektronskih glasova je bilo.

– Kad vam kažu da ste od svih prijavljenih dobili najviše glasova, doslovno vam se stisne u grlu. Velik je to ponos, tim više što je u našoj kategoriji bilo kolega koji preko 30 godina rade, a nama je ovo tek peta godina.

Još uvijek smo friški i zeleni, ali kupci su nas prepoznali – ponosno će Mirjana.

Pritom i priznaje da nema ljepšeg nego kad ode u neki kvartovski dućan, a blagajnica na kasi kaže: »Ajme, Zuzi!«

– Mama, po kojoj je knjižara i dobila ime, sigurno bi bila ponosna – velimo.

– Mama bi bila jako ponosna – slaže se Mirjana.

I Špansko je, reklo bi se, ponosno što ima najbolju knjižaru i antikvarijat u Hrvatskoj. I Špansko bome čita. Zapravo, Mirjana ne misli uopće da se u nas malo čita, već dapače, vjeruje da se čita puno.

Vjeruje ona i da svi imamo vremena za čitanje, a bome ne misli ni da je knjiga skupa.

– Ljudi koji su jako veliki čitači radije nešto drugo neće kupiti samo da bi si priuštili knjigu – ne dvoji ona.

Dobra je vijest i ta da domaći autori u ovoj knjižari uopće ne prolaze loše. Evo, recimo, Ante Tomić je, štono bi se reklo, al pari Krleži.

– Tomića ne možemo nabaviti koliko ga se može prodati. Jako je tražen i Ferić, pa Prtenjača… Dosta je naših pisaca koji su odlični i veseli me što su traženi.

Putopisi Jasena Boke su jako traženi. Prošle godine sam u jednom periodu rasprodala sve njegove knjige koje sam imala u knjižari – govori Mirjana.

Boku bi, sve se čini, trebalo ‘privest’ da gostuje u knjižari. I bila je to želja Mirjanina da ima gostovanja pisaca, ali pričekat će to ipak neko bolje doba, bolje financijski.

Jer, kad se knjižara širila, taman je počeo rat u Ukrajini, pa su građevinski radovi poskupjeli enormno.

Čitalački ukus

U taj čas Mirjana se naglo diže. Em je jedan od kupaca trebao pomoć, em je u knjižaru nenadano ušao njen suprug Ramiz. On je, šapnula nam je malo ranije, onaj sramežljiviji dio para. I on je potpora.

Dok Mirjana leti knjižarom, Ramiz nam kazuje da mu je supruga, što se tiče knjiga i čitanja, luđak u onom najpozitivnijem mogućem smislu. Pitamo ga imaju li vremena za život mimo knjižare, kad je ovdje radno vrijeme gotovo pa cjelodnevno.

– Na žalost i nemamo. Dali smo sve u ovaj projekt. Zato i želimo nekog zaposliti da malo odmorimo – iskreno će Ramiz.

Ali kad Mirjana kaže da se ide po knjigu, onda nema oklijevanja.

– Znali smo otići po knjigu i u Mađarsku, Srbiju, Bosnu. Ništa nam za kupce nije teško. Tri godine sam u ovoj našoj firmi i obožavam ovaj posao. Ništa nije teško kad radite ono što volite – kaže Ramiz.

Pritom, što možda nije ni loše, ne dijele njih dvoje baš isti čitalački ukus.

– Mirjana obožava Zagorku, voli povijesne knjige, fantasy, a ja više horore, krimiće, trilere – veli Ramiz.

Nakon svega nametnulo se još jedno važno pitanje, ono jesu li kvartovske knjižare, pa i kvartovski restorani, obrti, specijalizirane trgovine naša budućnost?

Možda se sve pomalo seli iz centra danas kada ljudima nije problem otići gdje god treba zbog dobrog proizvoda!?

– Po mom mišljenju to čak i je budućnost. Što se tiče našeg posla, pokazalo se da su kvartovske knjižare ljudima draže – rezimira Mirjana.

– Nemojte onda otvarati ništa u centru – velimo Mirjani.

Smije se ona i na to kaže zagonetno: »Možda odemo put drugih gradova.« Svaki grad da ima ovako što, ne bi uopće bilo loše, sve da se Mirjana i šali.

Šalom se nekima činilo kad je 1. travnja 2019. godine, iliti aprila, otvorila vrata Zuzi Shopa, pa je danas u nas to najbolja knjižara.

Knjižara i antikvarijat u koji je navratila i djevojka Danijela, pa marno traži nešto na polici gdje su knjige iz popularne psihologije. Navratila prvi put, posve slučajno, i već zna da će navratiti i opet.

Muškarci se mrvu srame dok traže erotsko štivo

Erotika! Dok neki od nje bježe, u Zuzi shopu su knjige te tematika uredno posložene na polici. I bome, vjerovali ili ne, ta se djela posve dobro prodaju. Jedino je nevolja što se muškarci mrvu srame dok erotsko štivo traže.

– Najslađe mi je kad dođu muški. Bude to pretežno u vrijeme blagdana, dođu kupiti knjigu za poklon, pa prije nego zamole za preporuku, sramežljivo kažu: »Treba nam nešto za suprugu« – smije se Mirjana.

– Imate li za nas neku preporuku!? – pitamo znatiželjno.

– Ne znam jeste li je spremni čut’!? – zagonetno će Mirjana.

– Ja jesam! Itekako – spremno odgovaramo.

– Onda »50 nijansi sive«. Obavezno. Ipak. S tim ne možemo promašit’ – uz smijeh će Mirjana.

– Imate li još koji primjerak ili ste ih sve prodali!? – ne da nam vrag mira.

– Za vas će se nać’. Ha, ha, ha – na to će Mirjana.

Čarapa za knjigu

Ima Zuzi shop nešto posve posebno u svojoj ponudi, čarapu za knjigu! U početku bome ni Mirjaninom suprugu nije bilo posve jasno što je to.

– Govorio je: »Ajme, Mimi, čarapa za knjigu!? Pa što će ti to, pa kako ćemo to ljudima predočit. Pa smijat će nam se.« A to je stvarno originalan izum koji radi jedna moja kolegica.

Naime, kad ste u stisci s vremenom, kad nemate vremena ni zamatati poklon, tu je čarapa za knjigu da je njome omotate – pojašnjava Mirjana.

Prednosti su čarape razne, ne mora ona služiti samo kao ‘ukrasni omot’.

– Čarapa za knjigu je vodonepropusna. Možete tako s njom na more, možete na kišu i ništa knjizi neće biti. Knjiga se u čarapi ne može oštetiti, ne može dobiti uši kao kad je nosite u torbi.

Ovako je zaštićena. A čarapu možete i prati u perilici za rublje – nabraja Mirjana sve dobre razloge da se u čarapu stavi knjiga, a ne samo ušteđevina.