Vrijeme u kojem živimo sve je teže, a vremena za poboljšanje nažalost je sve manje. I što reći osim zaključiti kako nas upravo vrijeme požuruje na pojačanu brigu o vlastitom biću. Je li ovo klasična slika još jedne civilizacije koja se sporo, a ipak naglo mijenja. Naravno da je, no o onom što je iza nas, nitko nema pravo suditi, a posebno ne mi koji smo osudili sami sebe. Čime? Udaljavanjem od najvažnije vrijednosti bez koje ništa ne može opstati, a zove se LJUBAV. Ona nas je stvorila, a mi je uništavamo. Možda je zato od životnih snova pojedinca ostala tek jedva vidljiva točkica.