“Četiri ujutro. Potkraj prosinca. Pišem sada za se, rukom, sitnim zlatarskim rukopisom, u ovom netom unajmljenu, polupraznom stanu, dok snijeg meko pada iza okana nad Ulicom Clinton gdje više ne svira glazba o kojoj je govorio Cohen. Pišem za se. Nikog više nema. Nikog više nema sada kad nema Celije. Popušio sam tri cigarete traćeći riječi, početak, ishodište ove priče koju si danas pripovijedam, ali gdje ga naći? Kako? Kako, ako nema početka, a kraj koji je obiljećio moj život, taj kraj otprije toliko godina, samo je šest dana udaljen od ove njujorške zore? Uspomene bijesno naviru, trseći se nametnuti smućenom umu, i gube se u staklastoj magmi gdje se jedva naziru obrisi onoga što je bilo”.