dočekati sutrašnji dan. Bauljajući među ruševinama, prisjeća se bivšeg života i “analizira” ludilo svijeta koji se samouništio. Pritom nema nikakvih obzira ni prema kome, gotovo je sam na svijetu i može reći što god hoće, nema prema kome biti politički korektan, a očaj i vlastito “ludilo”, koji samo rastu dok luta od jednog srušenog zida do drugog, od jedne hrpe leševa do druge, dodatan su poticaj da bezobzirno secira svoj umrli svijet. Ne ostaje dužan nikome, a ne štedi ni sebe.