Možemo pretjerati pa reći da se od Gundulićevih ''Suza sina razmetnoga'' hrvatska književnost nije duže zadržavala na očevima i sinovima i da joj je u tom dugom nizu godina sve bilo zanimljivije od onog što je ugrađeno u taj temeljni obiteljski odnos. Možda isto tako možemo reći da je domaća književnost odbacila mnoge tabue, da se odavno ne libi seksa, a od nedavno i muški pisci pišu o ljubavi s takvim sentimentom kakav bi prije koje desetljeće bio prihvatljiv jedino u ljubavnim roto-romanima, ali tema oca i sina i dalje ostaje prešućena. Istina, na ruku im ide i psihoanaliza, koja je u središte interesa postavila ''napetosti'' na relaciji oca i kćeri, majke i sina.