H. Courths- Mahler: Dorrit u opasnosti

I Kao i svakog jutra Marija Riemann odijevala je svoju kćerkicu. Pritom je mala svojim smiješnim dječjim jezikom neprekidno brbljala. Pričanju svog djeteta danas je obraćala mnogo manje pažnje nego posljednjih dana. Nemir ju je mučio i pritiskao joj srce. Ipak se trudila da se nasmiješi kad bi kćerkica nespretnom kretnjom pogladila po licu. Ali taj smiješak nije osjetio u srcu. Kad je dijete odjenula, privinula ga je očajničkom ljubavi na grudi i stala ga ljubiti, tako da se mala počela odlučno buniti, jer ju je to boljelo. Nježno ju je ispustila iz zagrljaja i smjestila je na visoku stolicu da bi mogla doručkovati kraj stola. Marija je sjela kraj djeteta. Mala Dorrit je zadovoljno jela ne primjećujući da njezina majka nije stavila u usta ni jedan jedini zalogaj. Popila je samo šalicu vrućeg čaja, jer joj je usprkos ljetne vrućine bilo hladno. Zeblo ju je sve do srca. Kad se Dorrit najela, htjela je sići sa stolice. - Dorrit hoće na more ... - zahtijevala je. Marija Riemann je ustala odsutna duhom. Skinula je dijete sa stolice i ogledala se praznih očiju po ukusno ureñenoj hotelskoj sobi. Dorrit je donijela kanticu i lopaticu, pa je počela trčati po sobi na svojim snažnim nožicama. Majka je oklijevajući počela pripremati stvari nastojeći odvratiti pažnju djeteta. Nije htjela poći na plažu, jer je očekivala jutarnju poštu. Već je danima puna nemira iščekivala pismo svog muža. Netko je pokucao na vrata a Marija se odazvala, nadajući se da je hotelski sluga donio dugo očekivano pismo. Ali pojavila se gospoña četrdesetih godina odjevena u svijetlu lanenu haljinu. Na glavi je nosila bijeli šešir protiv sunca. - Dobro jutro, gospoño Riemann! Hoćete li doći na plažu? Pritom je gospoña oduševljeno pogledala malu Dorrit koja je sva sretna potrčala prema njoj i odmah počela pričati o tome kako će s majkom i tetkom Bellom poći na plažu. Tetka Bella bila je gospoña Arabella Lund. Upoznala je u tom malom kupalištu majku i kćerku, i odmah neizmjerno zavoljela malu Dorrit. Gospoña Lund nije imala djece, a nije ih mogla ni imati, kako je rekao liječnik. Ona je vrlo voljela djecu, pa je stoga bila beskorisno tužna. Njezin je muž bio vlasnik lijepog imanja i znao je koliko ona voli djecu. Odlazio bi s njom svake godine u neko kupalište gdje je uz morsku obalu uvijek pronalazila djecu s kojom se mogla baviti. Ove joj se godine svinjala mala Dorrit. Djevojčica je bila sretna stoje našla dobru tetku Bellu, jer je majka uvijek bila tako tiha i tužna, i nije se igrala s njom onako lijepo kao ranije. A na plaži se moglo tako divno igrati! Tetka Bella bi svakog dana smislila nešto novo, nastojeći ugoditi maloj Dorrit. Stoga je sada i bila sva sretna kad se pojavila tetka Bella. - Srce moje, jesi li dobro spavala? - Dobro spavala, fino papala, a sada ide na plažu - uzbunjeno je brbljala Dorrit. Marija je tužno pogledala gospoñu Lund. - Htjela bih pričekati na jutarnju poštu. Gospoña je kimnula puna razumijevanja. - Gospoño Riemann,smijem li povesti Dorrit? Marija je nasmiješivši se tužno stavila djetetu na plave kovrčice šešir od lanene platne. - Nećeš li Dorrit smetati vama i vašem mužu? Gospoña Lund se veselo nasmijala, podigla Dorrit u naručju i poljubila je u okrugli obraz. - Smetati? Draga gospoño Riemann, moj je muž jednako tako oduševljen malom kao što sam i ja. Toliko čeznemo za djetetom! Već dugo razmišljamo da usvojimo jedno, ali ga još nismo našli. Dorrit bi bila kao roñena za to da nas učini sretnim roditeljima, nju bismo prihvatili istog trenutka, ali to dakako nije moguće. Stoga bih joj se htjela radovati, uz vaše ljubazno dopuštanje, barem dok smo ovdje. Doñi, Dorrit, poći ćemo na plažu ujaku Lundu. - Ujaku Lundu! - klicala je mala i veselo mahala majci na oproštaj. Majka je zastala sama usred hotelske dobi i gledala praznim pogledom prema vratima. Osjećala je da su njezino mjesto u djetetovom srcu zauzeli gospoña i gospodin Lund. A ona je to mogla dobro razumjeti. Ovo dvoje dobrih ljudi moglo je bolje shvatiti dječju maštu male