Susan M. Stanford : Hoću li plakati sutra?

„Ležite ovdje", rekla je sestra, ne grubo, ali kao da sam bila dijete. „Liječnik će doći za koju minutu." Spustila sam se na uzak krevet koji je pri dnu imao držače. Ležala sam tamo neko vrijeme buljeći u strop. Ne misli. Ne osjećaj, stalno sam si govorila. Budi jaka da to izdržiš. Još malo i bit će gotovo. Budi jaka. Ubrzo su se vrata otvorila. Okrenula sam glavu prema liječniku koji je ulazio. Bio je visok, prosijed, vjerojatno ranih četrdesetih godina. „Dobar dan", počeo je, kao da smo izišli na kavu. „Objasnit ću Vam proceduru" - opet taj neodređeni izraz - ,,i onda ću to učiniti. Sve skupa bi trebalo trajati dvadesetak minuta." Kimnula sam glavom, nesposobna govoriti zbog straha da ću opet provaliti u plač kao u Julijinom uredu petnaest minuta prije. Objasnio mi je da će provesti malu cijev do maternice. Cijev će biti priključena na stroj koji će on tada uključiti i njime usisati sadržaj iz maternice, otklanjajući sve stanično tkivo. Stroj je odjednom zazujao muklim zvukom usisavanja. Utroba mi se kidala, a bol je bila gotovo neizdrživa. Zujanje se nastavljalo i nastavljalo. Jedva sam hvatala dah i mislila sam da neću izdržati.