Slikar, kipar i grafičar, a ponajprije nenadmašni crtač Dimitrije Popović prihvaća se ovaj put olovke ili pera da bi iskazao svoja viđenja, razmišljanja i uvjerenja potaknuta velikom povijesnom baštinom medija kojim se i sam bavi. Znali smo i dosad da je sklon riječi i književnosti, uspomenama i prosudbama, a pogotovu je nezatajivo njegovo nagnuće prema likovnim klasicima, velikanima antropomorfne tradicije i tako reći nositeljima prometejskog plamena patetičnog humanizma. Ali iz povremenih životopisnih, autopoetskih zapisa ili iz učestalih odgovora na novinarska pitanja tek se razabirao sustav mišljenja, dok prilozi sabrani u ovoj knjizi govore o trajnom, čak opsesivnom bavljenju ishodištima umjetničkog izraza.