Nenad Perković: Zapisi iz čudne šume

Uporno i nezaustavljivo, polarnik Perković reda, tijekom godina, iz mjeseca u mjesec, svoje novinske „kolumne“, u kojima ljudima, događajima i pojavama daje njihova „prava“ imena i „pravo“ mjesto. On očito zna neku tajnu, kako u malenom znati veliko, kako od prolaznog činiti trajno. Možda su mu to prišapnuli vrapci s kojima regularno priča na svom legendarnom balkonu gdje u topla popodneva roji svoje misli, odjeven u rebrastu potkošulju predaka... Najbolje od svega, osim što čitatelja gotovo neopazice vraća u vertikalu, ta je njegova alkemija, ozbiljna kakva već jest, smiješna do suza. Među suvremenim gorko-žufkim, cinizmima, satirama, ironijama, sarkazmima... U Nenadovom pričanju iskričavo sjaji stari, već zaboravljeni humor. U izvornom smislu riječi spiritus, koji blaži tjelesne sokove i koji u crnosivi dim „spleena“ naših tjeskoba, strahova i zabrinutosti, unosi difuzno polarno svjetlo, čar borealne zore. Što, dakle, na kraju krajeva, ti Perkoviću hoćeš? Sam kažeš da je ono što želiš na ovoj Zemlji neostvarivo, a opet, zoveš nas da se penjemo na to tvoje brdo i pogledamo Čudnu šumu odozgo, s mjesta gdje smo barem malo bliže „onom gore“, harmonia mundi.