Iako krhak i nerazumljiv, nedokučiv i nestalan, ja ga branim uvjerenjem žene koja je dobro zakoračila u osamdesete i piše svakog jutra, bilježi, gleda, fiksira i bori se s vjetrenjačama zaborava, s rijekom odlaska, s mlohavim tijelom i umom koji su kadkad čista svijest, a kadkad puka isprekidanost svih poveznica u mozgu. Njegova povijest jest i moja povijest u selu Kavranu. Bio je seoski mačak. Bilo je to moguće jer je selo još bilo selo. Svuda gdje bi svratio dobio bi za jelo i sve mačke ovog sela pripadale su svima.