Nakon dugogodišnje stanke, Tobias Wolff, jedan od najboljih američkih pripovjedača, objavljuje novu zbirku priča i to kakvu: deset moćnih, novih priča koje, uz dvadeset i dvije iz reda klasika, ponovno ukazuju na spisateljsko umijeće izvan kategorija. Tobias Wolff stara otkrića miješa s novima – on piše o iščekivanju prave prilike, o proživljavanju prve ljubavi, o pokopu vlastite majke – o iskustvima različitih likova i raznovrsnim okolnostima, istodobno svakodnevnim i izuzetnim: umirovljena pripadnica marinaca upisuje se na koledž dok joj je sin na obuci za Irak; odvjetnik dobiva mučnu izjavu pod prisegom, Amerikanac u Rimu progledava kroz prste Romu koji ga je okrao. Wolffove priče nas navode na prepoznavanje onih aspekata koje sebi samima najteže priznajemo: našu sebičnost, oholost, kukavičluk, no, on također pripovijeda o našim mogućnostima samospoznaje i suosjećajnosti i o znanju koje proizlazi iz dugogodišnje poštene introspekcije, iz želje za davanjem smisla odlukama koje su oblikovale naše živote. Zbog svoje rigorozne inteligencije i dubokog i empatičkog shvaćanja humanosti uspoređuju ga s Čehovom, i Wolff među ostalim jest taj tip pisca, ponajprije zbog svoga jednostavnog jezika i upečatljivih likova.