Franjo T. Andreis: Krvava rijeka

Jednog jesenskog popodneva godine 1578. vratio se trogirski plemić Franjo Andreis sa svog mučnog putovanja u Mletke. Silazeći s lađe na trogirsko tlo sjetio se on i svoga prijašnjeg povratka iz istoga grada, u jesen prije pet godina. Upravo tog dana svi su Trogirani, a osobito obitelj Ludovika Celija, slavili dolazak mladog plemića Ivana, Ludovikova sina, koji je u jednom okršaju s Turcima u ljeto 1571. bio zarobljen i s ostalim sužnjima odveden u Carigrad te smješten u zloglasnu tamnicu sa sedam kula. Tek poslije primirja 1573, koje su Mlečani sklopili sa sultanom Selimom, Ivanov je otac uspio svog sina otkupiti vlastitim novcem. Tog je dana svatko bio obuzet dočekom i dirnut srećom starog roditelja koji je svog sina izvukao iz tigrova gnijezda, iz dalekog i tuđeg Carigrada. A Franji, umornom putniku, izmućenu višednevnim zamornim putovanjem na jednoj trgovačkoj galiji, koja je na njegovu sreću imala zadatak da se na kratko vrijeme zaustavi i u Trogiru, gotovo je bilo drago što je nečujno stao na opore stijene trogirske obale, što je mogao nezapaženo ući u grad i pokrajnim se ulicama dočepati svoje kuće u zapadnom dijelu, gdje su ga s radošću dočekali samo njegovi najbliži. Tada je on nosio u sebi svoje vlastite i neugodne brige, koje kao ni ovoga puta nikome nije mogao povjeriti. Danas, pet godina poslije, ne vlada, doduše, onakvo sveopće veselje, onakva obuzetost svih građana da bi se mogao nadati kako ga nitko neće zamijetiti, jer doživljaji koje je za vrijeme Franjina prvog povratka opisivao Ivan Celio, sretni povratnik i oslobođenik, bili su tada zasjenili svaki drugi događaj. Ali Franjo bi i sad kao i onda bio sretan da ga nitko ne pita ni za što, da ga puste neka svoje mučne dojmove s putovanja zadrži za sebe, jer nitko u gradu, pa možda čak i njegovi najbliži prijatelji, ne bi kao on mogli shvatiti njegove brige niti bi im mogli dokučiti smisao koji prelazi mjesne granice. Ionako bi ga na kraju ostavili sama, smatrajući da je sve to ipak samo njegova osobna stvar. Svih pet godina, koliko traje u nekoliko navrata vijećanje inkvizicijskog suda u Mlecima o težini njegove greške, a pogotovu o tome koliko je njegov stric, barba Tiho, u intelekturalno svijetu Evrope poznat kao Tranquillus Andronicus Parthenius Dalmata, prevršio tobože mjeru kad je u svojoj poslanici papi Piju V preoštrim riječima uputio nekoliko prijekora na račun nemarnosti crkvenih vođa prema stradanjima naroda pokorenih od Turaka. Franjo se muči ne bi li shvatio u čemu je zapravo njegov prijestup. Da je njegov stric živ, on bi zaicijelo na temelju iskustva, poznavajući mnoge države, narode i vladare kao i zamršene spletove događaja i odnosa, znao razmrsiti i ovaj čvor. Ovako, bez svoga duhovnog voditelja te iskrenog i mudrog savjetnika, on ne može dokučiti kako to da ga zvou na odgovornost samo zato što je čuvao rukopis koji je propovijedao ono što mletačke vlsti u praksi svakodnevno pronose, naoružavajući mladiće naših primorksih gradova i šaljući ih izravno pred oštrice čestih turskih napadača.