Branislav Glumac: Ispisnica

Na fotografiji na stranici 262. vidimo četiri Zagreba. Na njoj su Zvonimir Majdak, Alojz Majetić, Miroslav Bertoša i Branislav Glumac. Fotografija se zove "Završni kvartet". Snimljena je 2008. kada su nestala barem dva Zagreba koja i sam pamtim. Za onaj literarno-kozerski Branislava Glumca bio sam premlad. Bliži mi je onaj Davora Slamniga i Stanislava Habjana, dvojice virtuoza pisane riječi koji su se, na radost diletanata današnjice i na užas dobrog književnog ukusa, manje-više povukli u hlad osobnog genija. No, Glumčev Zagreb onaj je na kojega Božidar Violić misli kad kaže da je nestalo gospode. Ne samo gospode, gospodo, pomalo je nestalo i grada. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da su se osamdesetih godina Zrinjevcem prešetavali Dalmoši urbanih naglasaka glas koje je progutala domovinska sigurnost pretvorbe? Tako da su se devedestih, u crnim odijelima sa zaista bijelim soknama, zgrčeni u tranzicijskom zanosu u urbs protivu atavizma volje presađenih tijela, na zrinjevačkim klupama, poput dopola deratiziranih golubova, skupljali novi Agrameri: spoj zadaha zemlje i uzdaha oportunizma nespretno umotanog u trobojnu plahtu patriotizma. Poluartikuliranim glasanjem karika za koje smo, naivni kakvi jesmo, mislili da nedostaju, »novogovori« ta elita u preskupe mobitele, slaveći, zna se, nestajanje grada.