Ono što izbornik, u predgovoru koji bi trebao objasniti koncept "posrtanja" kao jake injekcije individualizma u stvaranju "osobno-objektivne" slike o hrvatskoj poeziji nultih, a to je da se u prvoj dekadi milenija "posve minimizira svaki ideološki nadzor nad poezijom", ranih devedesetih, u razgovoru za istu ovu novinu, rekao mi je Vladimir Vojnovič. Samo jednostavnije, jezivije i ironičnije. Izostanak cenzure, rekao je, ubija književnost. Pritom je mislio, naravno, na političko-ideološku cenzuru. Da bi to ilustrirao, čonkinovskom samoironijom rekao je kako je Ivan Grozni kopao oči i rezao šake neimarima koji su izgradili njegove palače da ovi, gradeći kuće nekom drugom investitoru, ne bi ponovili tu ljepotu. Taj brutalni čin Vojnovič je tumačio kao ultimativnu brigu za umjetnost. Čin odavanja počasti graditeljima i arhitektima, čija će djela tako jamačno ostati neponovljiva. Konzekventno tomu, dok su u vremenima dikatora, pjesnici čamili po zatvorima, moglo bi se zaključiti da se tada poeziju shvaćalo ozbiljno. No to je anegdotalno i poprilično krvavo viđenje uloge književnosti u društvenom kontekstu.