U vrijeme kada se sve manje čita, kada se zadovoljavamo površnošću i perfidnom destrukcijom, pjesnik Duško Babić počinje da se ,,inati“ i objavljuje svoju novu knjigu poezije Akvarij za svijet. Duško Babić je prepoznao pravi trenutak i shvatio da mora da sa svojim kritičko-umjetničkim pjesničkim izrazom, refleksijom i esencijalnim stihom pomogne čovjeku kako bi taj isti čovjek osjetio svoju posebnost, istinu i samobitnost. Autor dolazi sa prostora koji je obilježen sa jednom dugom kulturno-umjetničkom tradicijom. Današnja hrvatska umjetnost je na zavidnom nivou i ne zaostaje za ostalim evropskim centrima. U njoj se osjeća simbioza i isprepletanost jednog dijela Balkana i Zapada. To nije iznenađujuće, jer je upravo Hrvatska još u 15. vijeku postala veoma važno utočište talasa humanizma i renesanse koji se nasukao na hrvatska ostrva i Dubrovnik. Duh petrarkističke škole je odmah prihvaćen, počinje da se piše na maternjem – hrvatskom jeziku i dijalektu. Taj period su obilježili čuveni Džore Držić, Šišmundo Šiško Menčetić, Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić, i mnogi drugi. I od tada, hrvatska neće izgubiti književno – umjetnički kontinuitet, već će nastaviti da se i dalje razvija, jača i imaće prostora da radi na svojoj autentičnosti, i uspijevaće da prati najvažnija evropska kulturna dešavanja i prepoznavaće avagardu. Upravo ove okolnosti su joj pomogle i omogućile da ne gubi dragocjeno vrijeme na neka nepotrebna ,,lutanja“ sa kojima su bili opterećeni okolni prostori.