Zvonimir Kulundžić: Tragedija Hrvatske historiografije

…redovno se rješenje nalazi u naglašavanju nekog osjećaja krivnje koji je razvijen u hrvatskom narodu, a moje je duboko i nepokolebivo uvjerenje da smo za razvitak tog osjećaja krivi mi intelektualci koji nismo dovoljno uporno i dovoljno sistematski, uvijek i u svakoj prilici, nasuprot ustaškom simbolu U s bombom, istavljali četničku mrtvačku glavu sa ukrštenim kostima; nasuprot ustaškim bodežima i maljevima, četničke kame i testere, nasuprot Paveliću, Nedića i Pećanca. Mi naprosto nismo smjeli dozvoliti da se ikada i pod bilo kojim okolnostima upotrijebi riječ ustaša bez njenog ravnopravnog pratioca upravo pandana, četnik; mi smo morali insistirati na tome da su ustaški zločini, da su ustaške hekatombe krvi (na žalost) samo parcijalno, teritorijem limitirano ludovanje, erupcija ludila i kriminala koje se jednom upaljeno razbuktalo ne samo u Hrvatskoj, nego i na čitavom teritoriju naše tadašnje i sadašnje zajedničke države. Kao što je samo jedan mali, iščezavajuće mali dio Srba bio ono što se smije nazvati krajnje odioznim imenom četnik, tako je isto i među Hrvatima bila samo šačica krvoločnih luđaka u kojima se probudila zvijer i koje smijemo okrstiti strašnom riječju ustaša.