Anthony Doerr: Svjetlo koje ne vidimo

Iako je ljubiteljima književnosti u Hrvatskoj ovaj roman u iznimno zahtjevnom prijevodu Irene Škarice koja je uspješno svladala Doerrove vitice pridjeva, makološke, ornitološke, paleontološke i elektromagnetske nakupine naziva, sintagmi i inih konstrukcija, predstavljen s rečenicom “Svatko tko voli ‘Kradljivicu knjiga’, bit će zadivljen i zahvalan na ovome romanu” otisnutom na koricama knjige, usporedbom koja “Svjetlo koje ne vidimo” stavlja uz bok s romanom Marka Zusaka, važno je istaknuti (ako ništa, ono zbog čitatelja koji Zusakov roman ne smatraju vrijednim preporuke) kako, za razliku od Zusakove “Kradljivice”, Doerrov nagrađeni roman ne prate “optužbe” kako je riječ o marketinškom, a ne književnom uspjehu. Naravno, ima i čitatelja kojima Doerr nije i neće sjesti, no onim kojima se “Svjetlo koje ne vidimo” svidi, svidi im se s i te kako dobrim razlogom.