Hrvatski petrarkisti

Dalmatinske komune oblikovane kao institucionalizirani elementi bizantinske vlasti na istočnoj obali Jadranskog mora tijekom srednjeg vijeka razvijat će se pod utjecajem dvaju odlučnih elemenata: s jedne strane to je prirodno domaće zaleđe i u njemu etnos sa svojim životom, svojim jezikom i običajima, a s druge strane politička situacija i politički čimbenici: poslije hrvatskih velikaških obitelji (npr. Šubići-Bribirski) i Arpadovića bit će to Mlečani, Mletačka Republika i Anžuvinci. Nazočnost Anžuvinaca iz Južne Italije imat će stanovitog utjecaja na kulturnu situaciju u Hrvatskoj u XIV. st., sve to posebno u vrijeme kad na prijestolje Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva dođe Ludovik (1340. – 1380.). Na hrvatske komune u Dalmaciji djelovat će utjecaji anžuvinski i mletački, ali će na sudbinu i život dalmatinskih gradova-komuna u prvom redu i najviše odlučno djelovati narodni – nacionalni temelj oblikovan u hrvatskom srednjovjekovlju, posebno onom glagoljaškom. Pomoglo je to i činjenici da su već početkom drugog tisućljeća dalmatinski gradovi – komune kroatizirani.
Puni razvoj dalmatinski gradovi-komune doživjet će u drugoj polovici XIV. i prvoj polovici XV. stoljeća; u XV. stoljeću trajat će svojevrsni period ekvilibrija – tranzicije, da bi u XVI. stoljeću dalmatinske komune, osim dakako Dubrovnika, počele osjetnije doživljavati postupnu ekonomsku dekadansu… (+M)